Job 41

1 (40:25) Zar loviš Levijatana udicom? Zar ćeš mu jezik zažvalit’ užetom? 2 (40:26) Zar mu nozdrve trskom probost’ možeš ili mu kukom probiti vilicu? 3 (40:27) Hoće li te on preklinjat’ za milost, hoće li s tobom blago govoriti?

4 (40:28) I zar će s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude? 5 (40:29) Hoćeš li se s njim k’o s pticom poigrat’ i vezat’ ga da kćeri razveseliš? 6 (40:30) Hoće li se za nj cjenkati ribari, među sobom podijelit’ ga trgovci?

7 (40:31) Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima? 8 (40:32) Podigni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit će ti posljednji! 9 (41:1) Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba.

10 (41:2) Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit’? 11 (41:3) Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema! 12 (41:4) Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa.

13 (41:5) Tko mu smije razodjenut’ odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop? 14 (41:6) Tko će mu ralje rastvorit’ dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih? 15 (41:7) Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim.

16 (41:8) Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao. 17 (41:9) Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit’ se ne mogu. 18 (41:10) Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu.

19 (41:11) Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. 20 (41:12) Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. 21 (41:13) Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.

22 (41:14) U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. 23 (41:15) Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini. 24 (41:16) Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno.

25 (41:17) Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni. 26 (41:18) Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. 27 (41:19) Poput slame je za njega željezo, mjed je k’o drvo iscrvotočeno.

28 (41:20) On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k’o pljeva pada. 29 (41:21) K’o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim. 30 (41:22) Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k’o drljačom.

31 (41:23) Pod njim vrtlog sav k’o lonac uskipi, uspjeni more k’o pomast u kotlu. 32 (41:24) Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva.

33 (41:25) Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv. (41:26) I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim.”